Od 4. do 6. listopada 2019. u hotelu Parentium Plava Llaguna u Poreču održana je
4. konferencija o palijativnoj skrbi s međunarodnim sudjelovanjem “ Izvrsnost u
palijativnoj skrbi“ , koja je okupila više od 350 liječnika, medicinskih sestara, socijalnih
radnika, psihologa i duhovnika. Konferenciju su organizirali Istarski
domovi zdravlja, Hrvatsko društvo za palijativnu medicinu i Liga protiv
raka Pula, pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva, Istarske županije
i Grada Poreča. Osim naših vodećih stručnjaka, na konferenciji su sudjelovali i ugledni
stručnjaci iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Italije, Poljske, Slovenije, Srbije i Velike Britanije.
U posljednjih nekoliko godina pratimo
ubrzani napredak hrvatske palijativne skrbi. Na konferenciji smo željeli
potaknuti diskusiju o kvaliteti palijativne skrbi koju pružamo, etičkim
izazovima u kliničkom radu i sadržaju izvrsnosti u palijativnoj skrbi.
Izvrsnost u palijativnoj skrbi nije cilj nego način postizanja cilja,
opredijeljenost za stalno unapređivanje i razvoj palijativne skrbi. Primjena
etičkih principa, kvaliteta skrbi, evaluacija i istraživanje su dobri
pokazatelji izvrsnosti palijativne skrbi.
Kroz tri dana konferencije sudionici su
aktivno sudjelovali u raspravama nakon plenarnih predavanja, prezentacija
provoditelja skrbi a osobito tijekom radionica i panel diskusije.
Skup je završio panel
diskusijom o integriranoj palijativnoj skrbi - suradnji obiteljskih liječnika i
specijalističke palijativne skrbi. U
panel raspravi sudjelovali su i dopredsjednica Hrvatske liječničke komore i predsjednica KOHOMa, dr. Vikica Krolo i predsjednik HDODa dr.
Dragan Soldo.
Na početku panel diskusije smo se podsjetili izlaganja dr. Anne Sykes, obiteljske
liječnice iz Londona, koja je na konferenciji govorila o organizaciji PS u
Engleskoj. Standard u engleskoj palijativnoj skrbi je „Golden Standard Framework“
(GSF), strukturirani model suradnje obiteljskih liječnika i specijalističke
izvanbolničke skrbi, kojeg je osmislila obiteljska liječnica dr. Keri Thomas.
Iako ne postoji obaveza za njegovim provođenjem, model je opće prihvaćen i temelj je palijativne
skrbi u Engleskoj.
Postavljeno je pitanje: koliko smo mi daleko od takvog
modela suradnje i razvija li se naša palijativna skrb u tom pravcu.
Razvila se je dinamična i dobro fokusirana diskusija iz
koje izdvajamo nekoliko razmišljanja i prijedloga:
- Skrb o teško bolesnim i
umirućim bolesnicima ne započinje uvođenjem MPT ili palijativnih odjela već je o
njima od uvijek skrbila i skrbi primarna
zdravstvena zaštita. Palijativni
pacijent za vrijeme bolesti 90% vremena boravi u svom domu pa je suradnja
izvanbolničke specijalističke palijativne skrbi i liječnika OM je presudna za
kvalitetu skrbi.
-U razvoju
specijalističke PS se je išlo naprijed velikim koracima, a nedovoljno se radi na osnaživanju opće PS kroz edukacije, kao ni
na sustavnom razvoju komunikacijskih modela između dva ključna stupa
palijativne skrbi.
- Važno je izbjeći „preuzimanje pacijenta“ od strane
specijalističke palijativne skrbi. Oba
sustava trebaju zajednički brinuti o pacijentu, koji ostaje pacijent izabranog liječnika koji vodi
liječenje i treba biti informiran i upućen u sve što se događa s njegovim pacijentom.
Mobilni palijativni tim može uključiti samo
liječnik OM. Takav način rada se, prema riječima dr.
Julijane Verebes, voditeljice
odjela palijativne skrbi na Sveučilišnoj klinici u Grazu provodi u
Austriji, a kako je navedeno i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Svatko može kontaktirati
palijativni tim, ali obiteljski liječnik mora dati pristanak za uključivanje palijativnog
tima. Na takav način funkcionira i
palijativna skrb u Istri. Ako Mobilni palijativni tim pozove član obitelji , liječnik iz MPT kontaktira izabranog
liječnika oko uključivanja MPT.
- Liječnici OM zbog preopterećenosti ne stižu komunicirati oko svog pacijenata koliko bi
bilo potrebno , te je naglašena važnost rasterećenje ordinacija OM od administrativnog i svakog drugog nepotrebnog posla. Veliki je
problem teška dostupnost liječnika OM telefonom, a isto je s bolničkim liječnicima, do kojih se također teško dolazi. Na rješavanju tog problema treba
sustavno raditi, a jedno od rješenja su
informatička rješenja.
- Male županije su u prednosti jer je
lakše dogovoriti suradnju i komunikaciju
liječnika OM i bolničkih liječnika i MPT.
- PS se ne razvija kroz akcije, mora postojati kontinuitet razvoja.
- Razvoj palijativne skrbi ide iz regija
prema nacionalnom razvoju. Potrebna je povezanost, ali mi trebamo davati inpute
MZ i HZZO, jer u tim tijelima ne sjede stručnjaci za PS.
- Uključivanje
stomatologa u palijativne timove u zajednici zajednici je primjer cjelovitosti pristupa u
PS : važan je svaki simptom , sve što
čovjeku otežava život, a ne samo
liječenje osnovne bolesti.
-Nužno je definirati PS u okviru sustava
socijalne skrbi, jer domovi za starije i nemoćne nemaju registriranu djelatnost
za PS, pa se službeno ne može započeti sa edukacijom u domovima za socijalnu skrb, sve ovisi o volji ravnatelja. Predlaže se
izmjena zakonskog okvira prema nadležnim ministarstvima (MZ i Ministarstvo za
demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku) , kako bi se dio stacionarnih
kapaciteta mogao preusmjeriti u palijativne jedinice/krevete/hospicije.
Ante Ivančić
dr.med.
Predsjednik
organizacijskog odbora
dr.sci.
Julijana Franinović Marković dr. med.
Predsjednica
Programskog odbora